Haiii, kako ste? Iskreno se nadam bar dovoljno dobro. Nisam odavno pisala, razloga milion: fakultet, ispiti, zdravstveno stanje itd. Mislim ništa od toga nije išlo u neku krajnost, ali ono ja sam fazon osobe ako nisam u hype-u da želim nešto uraditi onda ni neću, tipa sad sam šetajući shvatila:"ŽELIM NAPISATI POST". I upravo to radim. Želim vam pisati o nekim svojim razmišljanjima i shvatanjima koje sam s vremenom ubacivala u svoj život. Prije godinu i nešto, ja sam prolazila kroz najgori dio svoje depresije, sada je ona tipična koju svaku noć imam ali živimo u skladu jedna s drugom. Shvatila sam koliko mi je stalo do toga da održim kontakt s ljudima koji brinu o meni i koji su tu za mene, koliko je bitno moje zdravlje, moji ciljevi itd. Ja imam jedan čudan način liječenja depresije ja sebe povlačim u krajnosti. U to vrijeme sam krenula po raznim seminarima, kursevima...i ono nekada sam znala gušiti se od obaveza, i ne mislim da je to najpametnija stvar koju možete uraditi kada ste depresivni, ali meni je pomoglo. Gledala sam druge ljude, njihove ciljeve, motive, mišljenja i tako mijenjala sebe. Ja sam bila osoba koja se veoma lako i brzo veže i koja je ono na max uključena u tuđe probleme. Jedne prilike sam odlučila da organizujem humanitarnu akciju za jednu ženu sa djetetom. Otišla sam u jednu organizaciju i pokušala pokrenuti taj slučaj. Meni je to bilo u fazonu :"Oh ne, jadna žena...trebam joj pomoći" i ni u jednom trenutku nikakva druga pomisao nije bila prisutna. Sve dok cijeli slučaj nisam ispričala toj direktorici koja je mene upitala da li je ta žena sebi ikada pokušala pomoći, tipa da li se bavila nečim. Da li je možda vezla ili prodavala nešto? Bilo kakva aktivnost? Ona je tu vidjela jednu stvar koju ja nisam. Ja sam čitala poruke koje je ta žena meni napisala i na osnovu njih ta direktorica je zaključila da ta žena ne želi pomoć nego sažaljevanje. Moja prva misao je bila da je to brutalno... ali onda sam shvatila da je u pravu. Već duže vrijeme ta žena živi sa svojim djetetom od milostinje, i ona ide od osobe do osobe i traži pomoć. Ona je mlada i mogla bi raditi, ali ona voli svoju comfort zonu. E sad dolazimo do mene, ja sam se toliko unosila u tuđe probleme što je ta direktorica i primjetila. Ona je vidjela koliko je mene taj sav slučaj potresao i koliko sam to lično doživljavala i rekla mi :"Elma moraš naučiti ograditi emocije od ljudi i njihovih problema, ako treba im pomoći u granicama normale to je skroz oke. Ali ja gledam tebe, tebi ovdje drhti glas dok čitaš njene poruke. Ljudi moraju prvo željeti sebi pomoći, pa tek onda da im ti pružiš pomoć. NE MOŽEŠ POMOĆI NEKOME KO NE ŽELI TVOJU POMOĆ". Nakon tog razgovora, ja sam sebi ovu posljednju rečenicu milion puta ponovila dok je nisam stvarno počela primjenjivati u životu. Prva stvar koju vam želim reći jeste upravo ta.
Sljedeća stvar koju sam shvatila jeste da trebate raditi na svojim ciljevima, željama i slično. Ja sam iskreno istraumatizirana od programiranja na fakultetu, da sam odlučila da sam 'glupa' za to i da ne mogu to naučiti i sl. Cijeli sistem školovanja je jedno veliko sranje i definitivno na osnovu toga ne trebate procjenjivati svoje vrijednosti i sposobnosti. Najteža stvar preko koje sam ja morala preći jeste to da sam 'nedovoljno dobra' za programiranje. U toku zadnjih 6 mjeseci ja sam toliko napredovala, istina nisam još wow programer ili nešto, ali napredovala sam u suzbijanju činjenice da ja to ne mogu. Mogu! I svi možete sve što želite (sve dok druge time ne oštećujete). Ukoliko imate potisnute traume kao ja, pokušajte zanemariti činjenicu da vam nešto za nešto treba, pravite sebe budalom i govorite kako baš u ovome trenutku želite to da učite i da je to vaša želja ne nešto nametnuto. Na prvu izgleda glupo... jer ono kako da svoj mozak prevarim? Ali ja sam prevarila evo već 2x. Prvo sam mu toliko trubila da 'ne možeš pomoći osobi ako ne želi pomoć', a drugo 'da sam sposobna i da mogu da naučim programiranje i da ja to želim'.To vam je kao kada djetetu majka priča kako mora da očisti za sobom nešto. Prvi put možda neće, ali osmi hoće, jer dosadi ponavljanje konstanto. Tipa ja ne volim nositi čarape, ali mene je moja majka toliko smarala s tim čim me vidi bez čarapa da sam ja odlučila da to suzbijem tako što sada odmah čim ustanem obuvam ili neke pokućnice ili čarape. Čisto da ne slušam njeno nabrajanje (u pozitivnom smislu). Stvari ne dolaze preko noći i vaš uspjeh neće preko noći doći, ako i dođe kratko će trajati i neslavno završiti. Tipa moje šminkanje, razlika između mog početka i sada je nebo i zemlja. Sjećam se jednom mi jedna djevojka pohvalila tuš kako sam izvukla a ja stavila samo jedno oko na stori jer na drugo nisam mogla nikako ispravno napraviti tuš. Sada znam više varijanti tuša napraviti. O G R O M A N N A P R E D A K. Ali je trebalo poprilično vremena i lošeg izvlačenja tuša da bih do ovdje došla.
Još jedna korisna stvar jeste nemojte se fokusirati samo na jednu stvar u životu. Razvijajte različite segmente vašeg života. Smiješno zvuči ali i izlazak na kafu može biti korisna stvar gdje možete nešto naučiti. Tipa ukoliko izađete sa mnom i ja vama pričam o depresiji, a vi niste depresivni. Vi možete vidjeti način na koji neko ko ima takav problem razmišlja, pomoću takvih situacija kupite tuđe načine razmišljanja i učite sebe da poštujete različito. Ako volite slikati i uređivati slike, ne odustajte od toga, ako volite šminku, ne odustajte od toga. Volite pisati? Slobodno pišite i ne preispitujte da li ste dovoljno dobri za to jer jeste. Umjetnost nema određenu formu, i ukoliko ima to nije umjetnost. Umjetnost je sloboda izražavanja. Ako vi smatrate da nešto treba biti zelene boje, onda tako i treba i nikako drugačije. Ima jedan citat iz knjige koji kaže 'umjetnost ne treba da bude lijepa, već da učini da osjećaš nešto'. Ne znam koja po redu stvar koju želim da vam spomenem jeste da pazite na ljude koji vas vole ali i da sasiječete one koji vas manipulišu i iskorištavaju. Gdje god ne postoji mogućnost razumnog razgovora i rješavanja konflikta, i gdje morate svaki dan uvjeravati osobu,i gdje morate se gušiti u plaču jer ne razumije, to nije ljubav, to je toksičnost. I sestro/brate, sasiječi to. Bukvalno svaki put kad sam sasjekla ljude koji me ograničavaju, i iako me to povrjeđivalo, ja sam procvjetala. Nemojte sebi dozvoljavati da neko određuje vašu vrijednost, iako nemojte ni prema aroganciji ići. Nijedno od to dvoje nije dobro. Ja imam problem sa samopouzdanjem od malena, iako kada me vidite ja izgledam full confident osoba na prvu, ali vi nemate pojma koliko je meni trebalo vremena da uvjerim sebe da su moje slike tipa na IG odlične. Moj rast samopouzdanja u posljednjih godinu i po je ono na šta sam najviše ponosna. Svjesna sam sebe i svoje vrijednosti. Svjesna sam činjenice da ja mogu biti na max uključena za osobu ali sam se spremna i povući kada to mene ponižava. I to se vidi. Bukvalno svako odsustvo samopouzdanja se toliko osjeti, i ljudi su u posljednje vrijeme zaista zli i vole takvo nešto i iskoristiti. Ukoliko se plašite zbog toga da biste ostali sami ,da će tipa ako vas momak/djevojka ostavi ili prijatelji napuste biti depresivno. Skroz oke, to i trebate proći. Trebate proći period gdje nemate nikog osim sebe. Nemate nikog kome bi mogli reći :"hee gušim se, pomozi mi". U takvim periodima naučite cijeniti sebe i svoje vrijeme. Pročitala sam danas jedan citat u fazonu "ljudi koji se boje usamljenosti, nisu se navikli na sebe", i to je 1/1 istina. Svako od nas ima neku stvar u kojoj je bolji od drugog, njegujte to. Ne volim natjecanja, i ne trebate se prepucavati, nego želim reći da i vi imate kvalitet i da vrijedite. Možda ne znate pjevati, ali znate pisati itd. Budite upravo najbolja verzija sebe, kao što naslov kaže. Pronađite sebe, cijenite sebe, ulažite u sebe i sve ostalo samo dolazi. Ja sam danas vidjela koliko sam zapravo napredovala u šminkanju što me jako obradovalo i učinilo da želim da počnem da pravim svoje kao fotošutinge s drugim djevojkama, ta ideja me onako motiviše i challenguje me da izađem iz svoje zone komfora.
DEFINITIVNO ONO ŠTO TREBATE URADITI I CIJELA POENTA OVOGA JESTE DA IZAĐETE IZ SVOJE ZONE KOMFORA. Oprostite sebi svaki neuspjeh i hvalite svaki vaš uspjeh pa i najmanji. Tipa ja stvarno imam problem s depresijom i jedan dio nje je vezan za traumatična iskustva na fakultetu i nekada nemam snage da učim. Jednostavno ležim i gledam u plafon i pokušavam podići se da učim, ali ne ide. Prije sam se krivila, ljutila se na sebe. Sve dok nisam prihvatila činjenicu da je moje mentalno stanje puno bitnije od fakulteta kojeg ću svakako završiti jednom i sada sebi dajem oduška da mogu da učim kad želim i da ne forsiram sebe jer to samo čini da želim ići povraćati nad knjigama. Polako radite na suzbijanju svojih trauma i strahova.
- čuvajtee se i nadam se da će vam se post svidjeti... željela sam da i vas malo motivišu moje misli kao što su mene danas.
-voli vas Elma <3
