By the grace of God

 Haai, odlučila sam nakon dužeg vremena opet vas obradovati jednim postom. Iskreno se nadam da ste dobro i da ste odlučili biti najbolja verzija sebe koja možete biti u ovom trenutku. Prijelomni trenutak za pisanje ovog posta jeste bila pjesma od Katy Perry - By the grace of God, u kojoj ona pjeva kako se željela ubiti i kako se izvukla iz toga. Naravno kada slušate pjesmu, uvijek prelistate malo i pokoji komentar, barem ja i vidjela sam jedan gdje piše neka osoba kako nije vjerovala da i KP je željela sebi nauditi, jer ukoliko ste upućeni u KP i njenu ličnost, ona stvarno izgleda kao confident i osoba koja zna šta želi i koliko vrijedi. Nakon što ju je ,prije samog nastupa, tadašnji muž ostavio preko poruke, tj. tražio razvod, ona je upala u tešku depresiju i predstavila sebe kao glavnog krivca za razvod. Eh sad, upravo želim da pričam zašto je ovo okidač pisanja ovog posta. Malo mi je teško pisati ovo jer znam uvijek da ima neko ko potajno se raduje činjenici da neko nije oke ili da neko ima neku dramu u životu, tipa ja znam za 2-3 osobe koje to rade meni. Trudim se pričati sa što manje iznošenja bilo kakvog materijala za osudu ili pričanje uokolo mene ili bilo koje osobe koja je umiješana u neku priču koju pričam. Ljudi koji imaju bolji uvid u mene i moju ličnost dobro znaju koliko sam ja samokritična i teška osoba prema sebi. I uvijek sam posmatrala u nekom odnosu kolika je tačno moja krivica i kako mogu da smanjim sav incident, i uvijek pazim kako se prema drugim ophodim i na koji način trebam zapravo s njima pričati. Najveća greška jeste očekivati od ljudi isti unos i istu energiju kao što vi dajete, jednostavno nemojte očekivati, a u suštini nemojte se ni davati maksimalno. Moja historija drama sa prijateljima, i sa momcima je onako podugačka. Ponekad pomislim jesam ja onako ekstreman magnet za dramu? Hvala Bogu pa imam par prijatelja koji su onako realni i brutalno iskreni, pa ja njima prenesem sve kako iz moje perspektive izgleda i onda oni daju presudu da li sam ja kriva i da li sam mogla drugačije postupiti. I vjerujte ne štede me hahah, nekada je teško.

Uglavnom pričam ja tako sa tom jednom svojom prijateljicom i ono ja sam iskomentarisala sve što se do sada dešavalo sa mnom i mojim životom i ljudima u njemu. I ja pitam nje da li sam ja jedina osoba kojoj se ovo dešava, da baš ovoliko drama ima? I zašto ja uvijek budem ta kap što prelije čašu i napravi scenu? Ima jedna pjesma od Taylor Swift Afterglow, koja upravo o ovakvom nečemu priča, poslušajte ukoliko imate vremena. Ja uvijek završim s ljudima, to je općepoznato. Ja onako saspem sve što mi ne odgovara u facu i odem. U suštini ja se uvijek prva i pomirim, ali ne zbog toga što sam ja pogriješila, nego što spustim osobe na nižu razinu. Napravim jednu ogromnu distancu i ogradu da bih ja naučila živjeti  s tim da osoba nije onakva kakvom se meni čini i da se ne dajem u taj odnos više kao prije. Duže vrijeme indirektno pokazujem ljudima da neki postupci čine da se ja osjećam povrijeđeno ali u jednom trenutku to više ne mogu trpiti i to je to pukne sve. I ljudi su u fazonu : "OMG ŠTA TI JE ?!?!?!?! PA NIŠTA NE RADIM." Radiš, i konstantno ti to govorim. I onda se ta sva scena i drama kosi sa onim što ja želim biti, a ja želim biti dobra osoba, biti na usluzi svima ukoliko mogu, i biti pravi prijatelj na kojeg se možeš u bilo kojem trenutku osloniti. I baš u razgovoru s tom prijateljicom sam rekla : "Znaš u takvim situacijama mogu nastaviti biti budala i opraštati ljudila ili napraviti gard i biti glavna drama queen". Prije sam šutala jer sam željela da opstane odnos, ali posljednje dvije godine nakon što sam shvatila da bukvalno dozvoljavam ljudima da me gaze kako god požele, podigla sam zid. Ali sada samo vidim da sve više tipa ljudi gubim, i ne nije mi žao. Previše dugo sam sama bila da bih marila za to da li ću imati nekog, previše dugo  sam patila za ljudima da bih sada imala neograničenu toleranciju. Cijela poenta ovog posta jeste upravo pitanje "budala ili drama queen" ? Možda je moj najveći problem što ja dozvoljavam svim ljudima da mi prilaze bilo kako i što ih prihvatam olako. I onda se konstantno bore moja dva stava: Jedan "budi dobra osoba svima daj priliku,budi dobar prijatelj i toleriši" i drugi "ne dozvoli da te drugi gaze", i onda se ja pitam šta je ispravno, šta je pametno? Je li problem u meni? Ali pored toga što sam samokritična osoba, ja sam i realna. X puta sam direktno rekla kada je bila moja pogreška ili se izvinula ukoliko sam shvatila da drugi ljudi imaju razlog da budu povrijeđeni s moje strane. Uglavnom jedva čekam jednog dana da prestane ova moja potreba da svima dajem svoj maksimum, jer nekad dobijem fizički potrebu da povraćam kada vidim kako se ljudi prema tome ophode i koliko me s podsmijehom gledaju. Milion puta sam se našla u prilici da su ljudi ismijali činjenicu da želim nekome pomoći, ili nešto za nekoga uraditi, jer kakve koristi ja imam od te osobe? Ovo pitanje čak je i smiješno, zato što ja i da mogu imati korist od nekog i da mi može to uraditi nešto, ja bih i dalje to sama radila, jer se osjećam loše kada tražim pomoć, ali je drugima mogu pružiti. Onda se konstantno postavlja pitanje u mojoj glavi : "Šta je problem sa mnom, a šta je problem ostatka svijeta?"
Ovdje ću završiti, imala sam potrebu da ovo s vama podijelim... jer ovih dana sam opet u istoj dilemi šta je izvor cijelog ovog problema i kako na ispravan način da se promijenim.
Voli vas Elma <3 i čuvajte seee.

Budite najbolja verzija sebe

 Haiii, kako ste? Iskreno se nadam bar dovoljno dobro. Nisam odavno pisala, razloga milion: fakultet, ispiti, zdravstveno stanje itd. Mislim ništa od toga nije išlo u neku krajnost, ali ono ja sam fazon osobe ako nisam u hype-u da želim nešto uraditi onda ni neću, tipa sad sam šetajući shvatila:"ŽELIM NAPISATI POST". I upravo to radim. Želim vam pisati o nekim svojim razmišljanjima i shvatanjima koje sam s vremenom ubacivala u svoj život. Prije godinu i nešto, ja sam prolazila kroz najgori dio svoje depresije, sada je ona tipična koju svaku noć imam ali živimo u skladu jedna s drugom. Shvatila sam koliko mi je stalo do toga da održim kontakt s ljudima koji brinu o meni i koji su tu za mene, koliko je bitno moje zdravlje, moji ciljevi itd. Ja imam jedan čudan način liječenja depresije ja sebe povlačim u krajnosti. U to vrijeme sam krenula po raznim seminarima, kursevima...i ono nekada sam znala gušiti se od obaveza, i ne mislim da je to najpametnija stvar koju možete uraditi kada ste depresivni, ali meni je pomoglo. Gledala sam druge ljude, njihove ciljeve, motive, mišljenja i tako mijenjala sebe. Ja sam bila osoba koja se veoma lako i brzo veže i koja je ono na max uključena u tuđe probleme. Jedne prilike sam odlučila da organizujem humanitarnu akciju za jednu ženu sa djetetom. Otišla sam u jednu organizaciju i pokušala pokrenuti taj slučaj. Meni je to bilo u fazonu :"Oh ne, jadna žena...trebam joj pomoći" i ni u jednom trenutku nikakva druga pomisao nije bila prisutna. Sve dok cijeli slučaj nisam ispričala toj direktorici koja je mene upitala da li je ta žena sebi ikada pokušala pomoći, tipa da li se bavila nečim. Da li je možda vezla ili prodavala nešto? Bilo kakva aktivnost? Ona je tu vidjela jednu stvar koju ja nisam. Ja sam čitala poruke koje je ta žena meni napisala i na osnovu njih ta direktorica je zaključila da ta žena ne želi pomoć nego sažaljevanje. Moja prva misao je bila da je to brutalno... ali onda sam shvatila da je u pravu. Već duže vrijeme ta žena živi sa svojim djetetom od milostinje, i ona ide od osobe do osobe i traži pomoć. Ona je mlada i mogla bi raditi, ali ona voli svoju comfort zonu. E sad dolazimo do mene, ja sam se toliko unosila u tuđe probleme što je ta direktorica i primjetila. Ona je vidjela koliko je mene taj sav slučaj potresao i koliko sam to lično doživljavala i rekla mi :"Elma moraš naučiti ograditi emocije od ljudi i njihovih problema, ako treba im pomoći u granicama normale to je skroz oke. Ali ja gledam tebe, tebi ovdje drhti glas dok čitaš njene poruke. Ljudi moraju prvo željeti sebi pomoći, pa tek onda da im ti pružiš pomoć. NE MOŽEŠ POMOĆI NEKOME KO NE ŽELI TVOJU POMOĆ". Nakon tog razgovora, ja sam sebi ovu posljednju rečenicu milion puta ponovila dok je nisam stvarno počela primjenjivati u životu. Prva stvar koju vam želim reći jeste upravo ta.

Sljedeća stvar koju sam shvatila jeste da trebate raditi na svojim ciljevima, željama i slično. Ja sam iskreno istraumatizirana od programiranja na fakultetu, da sam odlučila da sam 'glupa' za to i da ne mogu to naučiti i sl. Cijeli sistem školovanja je jedno veliko sranje i definitivno na osnovu toga ne trebate procjenjivati svoje vrijednosti i sposobnosti. Najteža stvar preko koje sam ja morala preći jeste to da sam 'nedovoljno dobra' za programiranje. U toku zadnjih 6 mjeseci ja sam toliko napredovala, istina nisam još wow programer ili nešto, ali napredovala sam u suzbijanju činjenice da ja to ne mogu. Mogu! I svi možete sve što želite (sve dok druge time ne oštećujete). Ukoliko imate potisnute traume kao ja, pokušajte zanemariti činjenicu da vam nešto za nešto treba, pravite sebe budalom i govorite kako baš u ovome trenutku želite to da učite i da je to vaša želja ne nešto nametnuto. Na prvu izgleda glupo... jer ono kako da svoj mozak prevarim? Ali ja sam prevarila evo već 2x. Prvo sam mu toliko trubila da 'ne možeš pomoći osobi ako ne želi pomoć', a drugo 'da sam sposobna i da mogu da naučim programiranje i da ja to želim'.To vam je kao kada djetetu majka priča kako mora da očisti za sobom nešto. Prvi put možda neće, ali osmi hoće, jer dosadi ponavljanje konstanto. Tipa ja ne volim nositi čarape, ali mene je moja majka toliko smarala s tim čim me vidi bez čarapa da sam ja odlučila da to suzbijem tako što sada odmah čim ustanem obuvam ili neke pokućnice ili čarape. Čisto da ne slušam njeno nabrajanje (u pozitivnom smislu). Stvari ne dolaze preko noći i vaš uspjeh neće preko noći doći, ako i dođe kratko će trajati i neslavno završiti. Tipa moje šminkanje, razlika između mog početka i sada je nebo i zemlja. Sjećam se jednom mi jedna djevojka pohvalila tuš kako sam izvukla a ja stavila samo jedno oko na stori jer na drugo nisam mogla nikako ispravno napraviti tuš. Sada znam više varijanti tuša napraviti. O G R O M A N    N A P R E D A K. Ali je trebalo poprilično vremena i lošeg izvlačenja tuša da bih do ovdje došla.

Još jedna korisna stvar jeste nemojte se fokusirati samo na jednu stvar u životu. Razvijajte različite segmente vašeg života. Smiješno zvuči ali i izlazak na kafu može biti korisna stvar gdje možete nešto naučiti. Tipa ukoliko izađete sa mnom i ja vama pričam o depresiji, a vi niste depresivni. Vi možete vidjeti način na koji neko ko ima takav problem razmišlja, pomoću takvih situacija kupite tuđe načine razmišljanja i učite sebe da poštujete različito. Ako volite slikati i uređivati slike, ne odustajte od toga, ako volite šminku, ne odustajte od toga. Volite pisati? Slobodno pišite i ne preispitujte da li ste dovoljno dobri za to jer jeste. Umjetnost nema određenu formu, i ukoliko ima to nije umjetnost. Umjetnost je sloboda izražavanja. Ako vi smatrate da nešto treba biti zelene boje, onda tako i treba i nikako drugačije. Ima jedan citat iz knjige koji kaže 'umjetnost ne treba da bude lijepa, već da učini da osjećaš nešto'. Ne znam koja po redu stvar koju želim da vam spomenem jeste da pazite na ljude koji vas vole ali i da sasiječete one koji vas manipulišu i iskorištavaju. Gdje god ne postoji mogućnost razumnog razgovora i rješavanja konflikta, i gdje morate svaki dan uvjeravati osobu,i gdje morate se gušiti u plaču jer ne razumije, to nije ljubav, to je toksičnost. I sestro/brate, sasiječi to. Bukvalno svaki put kad sam sasjekla ljude koji me ograničavaju, i iako me to povrjeđivalo, ja sam procvjetala. Nemojte sebi dozvoljavati da neko određuje vašu vrijednost, iako nemojte ni prema aroganciji ići. Nijedno od to dvoje nije dobro. Ja imam problem sa samopouzdanjem od malena, iako kada me vidite ja izgledam full confident osoba na prvu, ali vi nemate pojma koliko je meni trebalo vremena da uvjerim sebe da su moje slike tipa na IG odlične. Moj rast samopouzdanja u posljednjih godinu i po je ono na šta sam najviše ponosna. Svjesna sam sebe i svoje vrijednosti. Svjesna sam činjenice da ja mogu biti na max uključena za osobu ali sam se spremna i povući kada to mene ponižava. I to se vidi. Bukvalno svako odsustvo samopouzdanja se toliko osjeti, i ljudi su u posljednje vrijeme zaista zli i vole takvo nešto i iskoristiti. Ukoliko se plašite zbog toga da biste ostali sami ,da će tipa ako vas momak/djevojka ostavi ili prijatelji napuste biti depresivno. Skroz oke, to i trebate proći. Trebate proći period gdje nemate nikog osim sebe. Nemate nikog kome bi mogli reći :"hee gušim se, pomozi mi". U takvim periodima naučite cijeniti sebe i svoje vrijeme. Pročitala sam danas jedan citat u fazonu "ljudi koji se boje usamljenosti, nisu se navikli na sebe", i to je 1/1 istina. Svako od nas ima neku stvar u kojoj je bolji od drugog, njegujte to. Ne volim natjecanja, i ne trebate se prepucavati, nego želim reći da i vi imate kvalitet i da vrijedite. Možda ne znate pjevati, ali znate pisati itd. Budite upravo najbolja verzija sebe, kao što naslov kaže. Pronađite sebe, cijenite sebe, ulažite u sebe i sve ostalo samo dolazi. Ja sam danas vidjela koliko sam zapravo napredovala u šminkanju što me jako obradovalo i učinilo da želim da počnem da pravim svoje kao fotošutinge s drugim djevojkama, ta ideja me onako motiviše i challenguje me da izađem iz svoje zone komfora.

DEFINITIVNO ONO ŠTO TREBATE URADITI I CIJELA POENTA OVOGA JESTE DA IZAĐETE IZ SVOJE ZONE KOMFORA. Oprostite sebi svaki neuspjeh i hvalite svaki vaš uspjeh pa i najmanji. Tipa ja stvarno imam problem s depresijom i jedan dio nje je vezan za traumatična iskustva na fakultetu i nekada nemam snage da učim. Jednostavno ležim i gledam u plafon i pokušavam podići se da učim, ali ne ide. Prije sam se krivila, ljutila se na sebe. Sve dok nisam prihvatila činjenicu da je moje mentalno stanje puno bitnije od fakulteta kojeg ću svakako završiti jednom i sada sebi dajem oduška da mogu da učim kad želim i da ne forsiram sebe jer to samo čini da želim ići povraćati nad knjigama. Polako radite na suzbijanju svojih trauma i strahova. 
- čuvajtee se i nadam se da će vam se post svidjeti... željela sam da i vas malo motivišu moje misli kao što su mene danas.
-voli vas Elma <3

StoryTime: Zašto je plava boja posebna?

 Haaii, amm sad trenutno se osjećam sretno? Maloprije sam razmišljala kako mi se život i zdravlje raspadaju, i imala sam blagu egzistencijalnu krizu i onda sam pričala taj neki svoj događaj prijateljici i ona je bila oduševljena mojom pričom da sam ja postala sretna i odlučila da i s vama podijelim tu istu priču. Prvo da kažem da se ne sikirate oko ove krize i ovih svih stvari ja sam odavno već navikla na to, samo nekad je intenzivnije pa me onako ošamari. I drugo da vam kažem da sam nekih 10tak zadnjih dana imala potrebu otići u kojekakvu šumu i sjediti i gledati u prazno.... čekala sam da odem kući i napokon to uradila. Onda sam i taj dan dobila inspiraciju da vam pišem, ustvari ja u suštini ne znam šta je meni ovih dana znam samo da imam ogromnu potrebu da pričam i pišem? Nije teško primjetiti hehe. I nego da završim, pisala sam tako taj post u šumi na mobitelu jer nisam ponijela laptop kući i povela sam brata mlađeg jer tu ima igralište da se igra. Ja se malo osjećam krivom otkako sam krenula na fakultet jer ne provodim dovoljno vremena sa svojom porodicom, pa sam kada me pozvao da igramo fudbala odlučila da idem igrati iako jako loše igram (*loše je preblaga riječ za ovo*), te nisam taj post završila, ali svakako mi se kasnije nije sviđao (*svaki post koji napišem i ne objavim odmah mi se kasnije ne sviđa, iako sam i ja svjesna da pretjerujem nekad oko tih stvari jer imam milon spremljenih postova koje nikad nisam objavila*).
Amm, a sad ćemo krenuti na sav događaj vezan za plavu boju...Ja sam danas trebala s jednim kolegom nešto razmjenuti i uglavnom ja nisam znala koja je njegova tačno kuća. On je rekao da mu je kuća odmah tu pored nekog restorana. Ja nisam znala da li je ta kuća lijevo ili desno od restorana. I ja sam mahinalno stala do kuće koja mi je prva naišla. Ta kuća je bila ogromna i bogata, dok s druge strane tamo je mala kjut kuća ali se vidi da je neko slabijeg imovinskog stanja. On još nije bio izašao iz kuće i ja shvatim 'OMG, šta ako je on iz one male kućice i povrijedim njegove osjećaje jer on možda ne živi u ovoj ogromnoj kući'. Komentar moje prijateljice: "Ovo je skroz drugačija verzija overthinkanja".
I onda ja odlučim da stanem buklvalno na sredinu ispred restorana pa odakle dođe...da bi on na kraju bio iz kuće iza mene hahahahah. Eto toliko. Saddd da počnemo pričati pravu priču koja se krije iza ovoga. Stvar jeste da ja užasno pazim kada sam u društvu s ljudima za koje ne znam kakvog su imovinskog stanja. Ja onda namjerno ne spominjem cijene, ili pazim da ukoliko svi nešto radimo ili jedemo ili pijemo da svi imamo tu isto, jer mene počne gušiti ukoliko vidim da možda neko se slučajno tu osjeća ugroženo. Ja sam poslijeratno dijete i iskreno moji su prolazili krizu i većina nas je prošla djetinjstvo koje nije bilo loše ali nije bilo ni bajno imovinski gledano. Ja imam rođake koji su baš bogati i bila je ta nekakva svadba. Imala sam oko 12 godina. Sve moje rodice su se na max spremile, šminka, frizer i odjeća. Sad kako da objasnim...ja nikad nisam pretjerano brinula o odjeći i ja nisam imala tu šta posebno obući pa mi je ta rodica dala neku svoju majicu koja jeste ljepša od većine mojih i koja bi meni taj dan učinila 'malo posebnijim', ali ja se i dalje nisam osjećala sretno i lijepo. Moja mama je to shvatila i otišla kupila neku kinesku paletu s raznim bojama i odlučila da me našminka i napravi mi frizuru:dvije pletenice. Odlučile smo da boja sjene bude plava, nebo plava. Ja vama ne mogu objasniti koliko sam ja sebi izgledala prelijepo kada sam se pogledala u ogledalo. Bukvalno me i sad hvata ta ista sreća. Ja sam se osjećala ljepše i ponosnije nego ijedna rodica. Ja sam otišla na tu sva važna sa plavom bojom na kapcima. Ukoliko pregledate moj instagram profil ili ukoliko me duže vrijeme pratite možete vidjeti par lookova s plavom bojom, i ja toliko lično doživljavam tu boju. Fazon jeste što sam se ja kao mala osjećala nedovoljnom da se poredim sa svojim rođacma, i to je na mene ostavilo ogroman utisak da ja sad čak nekad pravim toliko preventivne korake da nekog ne povrijedim s materijalnim. I pišem ovaj post zbog toga da ukoliko ne obraćate pažnju na ovakve stvari obratite, ili ukoliko osjetite da se neko osjeća izostavljeno ili nedovoljnim da mu pokažete suprotno i ukoliko ste vi možda ta osoba koja se tako osjeća da znate da sitnica može da učini da se osjećate bogatije i sretnije i ispunjenije i ponosnije i ljepše od  većine. Vidite kako je malu Elmu obradovala pletenica koju joj je mama napravila i plava sjena na kapcima. Odmah je zaboravila da nema najljepšu haljinu i da je ne treba imati. 
Uživajte i punooo pozdrava vam šaljem. 
-Elma

Heavy - reassurance

 Haaii, nisam dugo pisala... ali od jučer me jedan osjećaj i jedna pjesma drže da imam potrebu da vam ispišem svoje osjećaje. Slučajno listajući TikTok pronašla sam pjesmu od Peach PRC - Heavy. Zašto me baš ona toliko zaintrigirala? Jer je to verzija mene od koje sam bježala godinu dana,možda bolje reći koju sam liječila godinu dana. Pjesma pjeva o tome kako je osoba teška za podnijeti i kako pokušava svo vrijeme da nešto spasi ali samo dublje tone. Morate poslušati tekst pjesme da bi u potpunosti razumjeli poentu, iako neke dijelove ću vam i ja ovdje postaviti. Bila je ta jedna osoba prije otprilike godinu dana s kojom sam prekinula sedmogodišnje prijateljstvo. Ona je bila najbliža i najbitnija osoba u mom životu, i sama pomisao da ostanem bez nje bila je nezamisliva. U međuvremenu ona je pronašla momka i naše prijateljstvo je pucalo. Jednim razlogom jer sam ja vukla na svoju stranu, a nisam mogla razumijeti njenu zaljubljenost. Drugim razlogom jer ona nije uviđala svoje greške. Trećim razlogom jer sam ja konstantno željela rješavati nešto što je osuđeno na propast i milion razloga još...Drugi ljudi su mi govorili da moram pustiti vremenu tu situaciju, da bi se svi osjećaji smirili... ali ja to nisam mogla prihvatiti. S vremenom naše svađe su postajale konstantnije intenzivnije i očito je bilo da nema smisla to sve, ali ja nisam osoba koja odlazi sve dok je bukvalno ne otjerate. Ta prijateljica i ja smo i dalje živjele zajedno u istom stanu ali nismo pričale nekih 10tak dana. Znam da se razboljela i ja sam željela biti tu, ali situacija između nas je bila u potpunisti nepovratna. U medjuvremenu moja druga prijateljica je trebala ići za Njemačku, a u to vrijeme njih dvije su bile meni najbliže prijateljice i mene je taj odlazak toliko pogodio da sam odlučila ipak porazgovarati s ovom prvom i probati barem nju zadržati tu. Emocije od naše zadnje svađe nisu se smirile i taj razgovor je prošao baš gadno. Na samom kraju ja sam odlučila se preseliti jer sam shvatila da ne možemo funkcionistati pod istim krovom i da mene to samo uništava. Jedna stvar koju mi je ona rekla u ljutnji jeste da ona nikada više neće moći funkcionisati sa mnom i da ne želi da ima bilo kakav kontakt sa mnom. Ja nikada nisam osjetila u prsima bol kao tad, bukvalno ja sam vidjela kako se moj svijet raspao predamnom. Nakon toga ja sam se osjećala krivom, imala sam takve napade gušenja i hladnoće da bih se samo zabila u neki ćošak i sjedila. Ako ste gledali Harry Pottera i one dementore, bukvalno isti osjećaj. Ja sam osjećala hladnoću i samo sam imala potrebu svojim rukama da se zagrlim. Zašto? U suštini ja sam se osjećala krivom jer sam ja svoju ljubav prema njoj izražavala pred sami kraj agresijom i svađom i imala sam osjećaj da prikazujem sebe kao psihopatu. Ja sam nju voljela svim srcem i zaboravila sam osjećaj kako je biti samostalan. I to je bio problem, ogroman rekla bih. Ostala sam bez ikoga i ičeg. Preselila sam se u novi stan i moje dvije najbolje prijateljice su nestale. Jedna je otišla u Njemačku a drugu sam izgubila. Za jednu osobu kao što sam ja to su bili ogromni udarci, jer ja se vežem za ljude i to baš jako. Ja nisam znala šta radim od sebe i bukvalno pokušala sam liječiti tu "psihopatsku Elmu", konstantno mi je u glavi bilo da "ne smijem dramiti, ne smijem ljude gušiti svojim problemima i slično". To je došlo do te mjere da sam prešla iz psihopatskog u poslušno. Odlučila sam biti smirena i prema prijateljima i prema momcima. 'Neću biti drama queen'. S vremenom je nestajala ta psihopatska Elma i zaboravljala sam na taj osjećaj... sve dok nisam par puta uhvatila sebe kako to nekad (rijetkooo) uradim i tad bi me hvatalo isto gušenje i hladnoća. I onda sam počela imati osjećaj da se ja toga nikad neću riješiti i da ću uvijek tjerati ljude od sebe iako ih volim. Ii onda sam shvatila da je jednom samo nestalo to sve... svaki put kada bi me neko povrijedio ili iznervirao ja bih se pokupila i nestala dok se ne smirim. Ali to je isto bilo loše jer nekada je potrebno sjesti i razgovarati o problemima, ja sam taj razgovor izbjegavala jer nisam htjela 'probuditi psihopatsku Elmu'. Tako sam ja ostajala u jednom drugom odnosu s jednim likom i smirivala sebe da ne budem i tu drama queen dok nisam shvatila da ja u suštini ni u tom odnosu nisam sretna, jer ja trpim svako loše raspoloženje te osobe da ne bih ispala psihopata i drama queen. I onda sam odlučila na lijep način otići, jer to nije bio zdrav odnos. Napokon sam shvatila šta je to 'zdrav odnos', i da nije moja potpuna krivica ni u jednom odnosu. Zapravo postoje ljudi koji se ponekada osjećaju 'nevoljeno' i 'bezvrijedno' i to su ove 'psihopatske Elme'. To su ljudi koji su samo željeli ljubav ali su se bojali da bi mogli izgubiti osobu pa su konstantno pravili dramu da bi dobili potvrdu da ih osoba voli. Dok na drugoj strani najgore je kada ta druga strana ne vidi da ovoj treba "REASURRANCE" (potvrda da je voljena i da nema dvojbe u tome) i vidi samo to kao napad na nju i brani se... i tu nastaje težak konflikt. Pišem ovaj post jer želim da objasnim šta sam shvatila prilikom ove godine... Ta prijateljica i ja smo sad opet super i ljudima nije jasno kako nakon godinu dana i nakon svih stvari koje smo uradile jedna drugoj možemo preći preko svega... upravo o tome pjeva ova pjesma. Iako nas dvije nismo pričale skoro godinu dana, ja nikada nisam smatrala da je ona zla ili loša osoba i s njene strane je isto tako. Čak kada smo se pomirile rekla je da sam ja najbolja osoba koji je upoznala i da joj je žao što je rekla one riječi jer ni ona tad nije razumijela stvari kao ni ja. Ali za neke stvari je stvarno potrebno vrijeme. Ona je morala shvatiti kako ja zapravo funkcionišem a ja sam morala pronaći način da volim i cijenim sebe. I ovaj drugi odnos isto... ja sam rekla da s tim likom neću propričati dok je ne 'prežalim' i sada sam opet počela pričati jer i iz tog odnosa sam naučila kako reći prvenstveno sebi da je dosta. Zato vam govorim o ovome svemu jer morate naučiti razumijeti ljude i situacije i morate naučiti razgovarati o problemima i sagledati tuđe objašnjenje.  Većina ljudi ni ne razumije kako ja zapravo mogu imati problema sa depresijom, jer ja sam u većini slučajeva jako blesava osoba. I puno stvari nisu onakve kakvima se čine tako da budite pažljivi da ne biste izgubili osobe do kojih vam je stalo. 

I lijeeep pozdrav od mene, i evo tekst pjesme. Poslušajte je za moju dušu ❤

Overview

Lyrics

Listen

Videos

Main results

I heard songs romanticise
Her bloodshot eyes and getting high
They drift off on fitted sheets
He'll kiss her over Colgate teeth

How can I love myself
When I'm so draining to everyone else?
And I've been told
I'm heavy to hold

They say they won't run away
"Fix You" is only pretty when it's sung by Coldplay
They'll kiss me
Manic dream pixie
Don't wanna love me 'cause it feels too risky
And I understand
It's all I've been told
I'm heavy to hold

I hear cars pull up outside
Ring doorbells but they're never mine
Sitcoms on VHS
Laugh tracks echo the friends that left

How can I brave this storm
When I just burn them trying to keep warm?
It's all I've been told
I'm heavy to hold

They say they won't run away
"Fix You" is only pretty when it's sung by Coldplay
They'll kiss me
Manic dream pixie
Don't wanna love me 'cause it feels too risky
And I understand
It's all I've been told
I'm heavy to hold

Lay me down
I'm getting tired
I'll be around
If you decide
I'm hard to love
There's no denying
If you've had enough
Thanks for trying

They say they won't run away (they won't run away)
"Fix You" is only pretty when it's sung by Coldplay
They'll kiss me
Manic dream pixie
Don't wanna love me 'cause it feels too risky
And I understand
It's all I've been told (I been told)
I'm heavy to hold (heavy to hold)

Too heavy to hold
I'm heavy

Confused

 Haiii...nisam odavno ovdje pisala... Pretpostavljam da moja potreba da ispoljim nekako emocije me dovela ovdje. Nisam čak vjerovala da ću se sjetiti kako ući u svoj blog, ali uspjela sam. Ljudi koji su pratili moj blog, znaju da duže vrijeme ili skoro većinu svog života sam patila od depresije. Sve se to pojavljivalo, pa nestajalo, i sve se nekako i prolazilo. Ali ovih dana imam osjećaj da gubim osjećaj bilo kakav. Ne osjećam se ni sretno, ni tužno, ni razočarano, osjećam se nekako blokirano. Ovih dana se opet svašta izdešavalo. Uspjela sam preći u 4tu. Riješila sam 10 predmeta u septembru i dobila uslov. Bila sam uništena. Pa barem sam mislila..Ovih dana sam došla u stanje da sam shvatila da jedna osoba do koje mi je bilo stvarno stalo jedan veliki manipulator. Činjenica da osobi nije stalo do mene me nije povrijedila, koliko činjenica da je sve fejkala. Tad je sve krenulo nekim čudnim tokom. Rekla bih da sam postala depresivna i da plačem i da ne ustajem iz kreveta, ali ja to ne radim. Rekla bih da se želim osvetiti i učiniti da i ona isto kao ja pati, ali ni to ne osjećam da je potrebno. Moje mentalno stanje je takvo da kao da se nalazim unutar četiri zida gdje me ljudi dovoljno vide da mogu doći sa mnom u kontakt. Naravno svi očekuju da ja imam nešto za ispričati, jer u suštini ja uvijek i imam neke gluposti pričati. I ja vidim da ljudi žele i trude se da pričaju sa mnom...ali te stvari ne funkcionišu. Ja više nemam sposobnost govora, i ovo me podsjeća na onu vrstu traume iz srednje kada sam odjednom zašutjela jer su me ljudi vrijeđali i gađali papirićima jer previše pričam. Osjećam se skoro pa isto... I u srednjoj sam pokušavala pronaći priču, pokušavala progovoriti, reći šta sam danas radila, ali ja se ničega ne sjećam. I tako hodam s ljudima ili sjedim na kafi i gledam u prazno...pokušavajući pronaći bilo šta što bih mogla ispričati. Čak nisam sposobna ni prokomentarisati tuđe priče i problem je što ja sebe ne razumijem više, a drugi svakako nikad ni nisu. Postaje mi mučna svaka interakcija s ljudima, i čudna stvar jeste što samo bih željela sama sjediti na nekoj livadi. Uskoro će mi rođendan i da budemo iskreni ne raduje mi se zbog toga. Prošli je bio smrt, to je period kada je moja reputacija bila zaista na lošem glasu. I vidim ljude uokolo koji se brinu zbog mog stanja, ali ja više nisam sigurna da li ja brinem i zbog njih. Ja sam oduvijek više brinula za druge nego sebe...Znam, loša osobina, ali je bar postojala. Sada nekako nmg doživjeti njihove priče. Svaka 2 minuta sam odsutna i pokušavam se osposobiti  da komuniciram. Kažem vam, nisam toliko tužna ili razočarana. Na skali od 0 do 10, to bi bilo 2. I zbunjena sam samom sobom. Ljudi mi kažu možda treba da radim ono što volim, pomoći će. Ali ni to što volim više me ne čini ispunjenom. Iskreno se nadam da će sve ovo što trenutno moj organizam prolazi proći, jer ne želim biti u ovome stanju...ali znam da je istina da samo ja mogu sebi pomoći a nisam sigurna koliko trenutno imam snage za to.

Ne želite znati naslov...

Da, naslov će vas malo iznenaditi, ali je samo marketing. Amm..ovih dana zatvorena u kući ,gledam kako je skoro april, a isto tako snijeg skoro do koljena... Sve je u savršenom redu. Ja znam da sam ja naporna s promovisanjem tih nekih ideja mira, dobrote, pozitivnosti. Nisam ja u potpunosti dobra, niti pozitivna, niti mirna... samo pokušavam i sebi, a i vama također otvoriti oči. Mnogo stvari se brže vrate nego što mi očekujemo. Zato molim vas pazite šta radite. Često sjedite i sami sebe iskritikujte šta ste uradili dobro, a šta ne, tako ćete malo po malo se popravljati. Od vaše zlobe na kraju samo vi nastradate. Privremeno ćete možda nekog povrijediti, ali uvijek se sve baš sve vraća. Ovo nisu oni klišeji, kao "ko drugom jamu kopa sam u nju upada" , ovo su istine. Priznat ću vam imam odavno ideju kao nekog humanitarnog sajta. Prejako sam to smislila. Bilo bi više načina kako možete donirati. Samo meni bi trebalo baš vremena za to, i iskreno znanja... nisam nešto programer još..  Tu treba dobrih živaca, vremena i prakse. Ali...jednog dana. Moram samo sebi sav šablon nacrtati negdje da ne bih zaboravila... Što sam starija iskreno sve više promovišem te humanitarne akcije i tu ideju širenja dobra. Opet ponavljam, nisam neka svetica ili nešto. Samo... hoću da vratimo stvarnu vrijednost insana. Realno ako pogledate danas životinje više osjećaja od nas imaju. Psi...to su toliko lojalna stvorenja. Meni je žao što oni toliko vjeruju nekim ljudima. Ja sam poprilično strašljiva osoba, ako može neko drugi da odradi nešto, ja ću se rado izmaći. Tako jedne prilike dok sam stajala ispred škole došao je do nas skupine cura jedan pas. Neko mu je oko usta čudno zabio neku žicu da pas to nikako nije mogao skinuti... Taj pas kao da je molio da ga neko spasi, samo niko se nije usuđivao... I zamislite, najveća plašljivica je to uradila, ja? Jedna djevojka i ja smo mu polako to skinule s usta. On je bio toliko sretan... Ja s ovim ništa nisam dobila. Niko mi to nije platio ,jel da? Mogla sam da to i ne uradim, šta bi se promijenilo? Šta mene briga što je jednom psu život u pitanju? E u ovo smo se danas pretvorili. Gledamo druge i onda se time mjerimo, a hvala Bogu i drugi gledaju nas. Što da ja pokupim neko smeće? Eno nje, može i ona, nisam ja komunalac. I sve baš sve tako gledamo. Što da ja to, kada drugi neće? Zato hoću da vam kažem da moramo mijenjati sebe da bi druge mogli promijeniti. Promjene su male i sporo dolaze, ali jednom ćete se zaprepastiti. I najveći neprijatelj vam može postati blizak prijatelj, samo je pitanje vremena i truda... Želim da vam ispričam jedan lijep primjer. Desilo se jučer ili danas da je neki čovjek upratio migranta u jednoj prodavnici kako broji sitni novac da kupi paštetu. Na kraju kada je izišao taj čovjek van, ugledao je migranta kako daje tu paštetu mački. Gledajte koliko je to lijepo djelo. Vi kada imate milijarde, vama je milion ništa. Kada imate milione, hiljada vam je ništa. Lijepo je takvo dobročinstvo, ali ovo je ljepše. Daješ iako nisi siguran da li će tebi šta ostati. Taj migrant je bio bez skloništa, saznajem nakon toga da se pročulo za njegovo dobro djelo i da su ga primili jedni dobri ljudi da s njima živi. Pogledajte šta je zadnjih dvije marke učinilo, šta je jedna pašteta učinila. Njegov čin je jeknuo Fejsbukom. Predivno. Budite promjena, baš ona koju želite vidjeti u svijetu. Želite da ljudi budu pošteni, krenite od sebe, da budu iskreni, krenite od sebe, da budu dobronamjerni, krenite od sebe. Mi ne možemo mijenjati sredinu, iako nekad mislimo da smo i to u stanju, mi samo sobom možemo upravljati. Činimo dobro, bar se trudimo. Nekada malo može biti puno, evo dokazalo se. Zahvaljujući jednoj pašteti, on je dobio smještaj. Uvijek imajte otvorenu ruku za drugog insana, nekome je potrebna vaša pomoć.

Voli vas Elma i čuvajte se <3 <3 <3 <3

Neuzvraćena ljubav?

Heeej, nešto sam se natjerala da redovnije pišem, ne ureklo se. Trenutno sjedim u dnevnoj, malo me smori ovo 'budi u kući' , ali definitivno to podržavam, i ne dovrših... Sjedim tako u dnevnoj i brojim sijalice, kako već, lustere, niko više nema svjetala u ovom mom mjestu od moje kuće, potpisujem to. Evo 20 sijalica i znate šta... Ne postoji kuća koja je slabije osvijetljena ! Ama kako? Nego, mislim da ovaj post neće biti pretjerano dug, kako ja to znam razdužiti. Ideja mi je naumpala kada sam gledala neku seriju. Djevojka je uglavnom zaljubljena iiiii.. odluči priznati svoje osjećaje tom liku. Nebitno dalje. Krenut ću sa svojim lupetanjem.
Svi smo bar jednom, ako ne i više puta bili nesretno zaljubljeni. To je meni nešto... ujedno prelijepo i ujedno najgori otrov. Znate prvih par mjeseci vi ste u smislu 'ta osoba je predivna'. I sve što ta osoba radi ona to radi kao zbog vas. Smiješno zar ne? On/a je to namjerno....hm, možda se i ja njemu/njoj sviđam? Uvijek vrtite iste priče po glavi, i one vas u jednom trenu čine najsretnijom osobom na svijetu, dok u drugom vas ruše do temelja. Ja sam bila možda dva puta tako zaljubljena...Kod mene je problem što sam ja od onih ljudi koji se lako i čvrsto vežu. Ja se vežem za osobu s kojom se sretnem jedanput, kamoli više puta. Primjer moja prva ozbiljnija zaljubljenost, svi znate za nju, pričam kao o njoj kao da sam 10 godina bila u braku. Eto ja sam nešto poslije toga shvatila, e i ovo je smiješno. Tužno je koliko puta ćete vi pomisliti da niste dovoljno dobri, lijepi, pametni, zgodni, i ne znam ti šta samo jer vas ta osoba ne primjećuje. Živimo stvarno u poremećenim uslovima, zato nam se ove boleštine i stvari i dešavaju. Sad je u trendu da neko bude ono kao hladnokrvan i da se izigrava s tom drugom osobom. Da, defnitivno kul. Realno, jednom je ta 'moja prva ozbiljna zaljubljenos' rekla :Ne možeš me natjerati da volim nekog koga ja ne volim, moje srce bira. Potpisujem. Tad je baš boljelo, sad bih mogla kraj njegove izjave potpisati. Ali s vremenom sam shvatila da ja želim pokušati pružiti priliku ( oke kad ovo pišem za sebe malo je problem, jer ja imam problem sa sobom i ljubavi, i stidom). Možda se osoba i pokaže kao dobra? Nije poenta samo gledati osobu, pri ovome mislim na ljepotu i zgodnost. Poznajem jednog lika, koji je san snova, ali on je meni fuj. Njegovo ponašanje prema djevojkama i isljavanje me natjera samo da mu pljunem na tu ljepotu. Lijepo je kada vas neko voli, ne možete mi reći da nije. Ako ćemo iskreno mi smo poprilično sebični, sve bi, ali eto da ne ide po našim leđima. I zašto sada jednom sebičnom čovjeku ne odgovara da dobije svu ljubav od te osobe koja je zaslijepljena njime (pri čovjeku mislim i na muško i žensko). Problem je što mi uvijek želimo nešto nedostižno, i čak i da nam to nedostižno postane moguće, mi bismo odbili, jer evo ogromnom priznanja SVI VOLIMO DA PATIMO. Ovo je ogroman poremećaj, ne samo kod mene,i kod tebe. Svi smo isti. Ali jedini problem jeste što smo počeli voditi se trendom, a ne osjećajem. Evo pričat ću svoju priču. Iskreno ja sam se trudila za tu 'prvu ozbiljnu ljubav', i bilo je tu baš onih kjut scena, ali dok sam gledala kroz roze naočale. Kad sam stala i realno sagledala ispostavilo se da sam samo ja tu nešto trčkarala uokolo da mu udovoljim. Ja sam komunikativna osoba, ali nakon toga, hajmo reći nakon te neuzvraćene ljubavi, ja sam upala u depresiju, da 2 mjeseca nisam mogla pogledati nijedno muško, još gore nisam mogla ni pričati općenito sa bilo kojom osobom, bilo ženska ili muška. Samo sam sjedila i razmišljala zbog čega ja to nisam "ta".  Ovo nije nešto loše, ljudi moji, ovako naučite sebe cijeniti. Naučite da morate nastaviti dalje, i da nekada osoba za koju vi mislite da je idealna za vas, nije. Možda bi to loše bilo po vas, možda bi vas ta osoba manipulisala, a vi nikad ne biste bili sretni. I najlješa stvar je kada nakon te neuzvraćene ljubavi naučite ispravno voljeti. Naučite voljeti tog muškarca / ženu, ali onog trena kada osjetite da vas povlači za nos, vi tu stajete. Vi nju volite (njega), ali ne. Ja imam pravo da volim, ali još veće pravo da budem voljena. Ukoliko osjetite da osoba samo uzima i ne daje zauzvrat ništa, to nije ljubav, kako znate i umijete, batalite to.

 Nisam sigurna kako sam napisala ovaj post iz razloga što sam pomalo umorna, nadam se da su rečenice smislene. Volim vas punoo i čuvajte mi see <3 <3 <3

DVA NAJGORA DEJTA IKADA

Znači ljudi moji... mene je uhvatila trenutno nekakva sreća, ni sama ne znam zašto. Sjedim i bukvalno se ne mogu prestati smješkati. Hajde da sam zaljubljena, ali ovako, ovo nema smisla. Znači sjetila sam se svoje genijalnosti i želim da vam to i ispričam. Znači tema danas jesu dva najgora dejta ikada. Ne, nažalost ,nisu moja, hahahaha iako vidite mogla bih vam nekad pričati o svojima, da još više utvrdite da sam specijalac. Negoo... ja sam poznata po tome što sređujem drugima druge. Šta ja znam zanimljivo mi, ali mi nije zanimljivo kad se meni to radi heheh. Ja opet moram ponoviti, ne mogu razumijeti zašto se ja ovoliko smijem. Dobro, poslije ovoga priznat ćete i vi da imam razlog.
Ja ću odmah preći na priču, iskreno, mislim da osobe koje su u ovo umiješane da ni neće pročitati, ako i pročitaju i shvate da su one u pitanju, neka mi oproste.
.1.PRIMJER
Jedan moj drug tako sebi tražio curu. Ja sam njemu nabrajala te neke cure i njemu zapane za oko jedna, hajde nazvat ćemo je broj 1. Kažem vam, više cura sam mu nabrojala. Odluči on da ja dođem sa svojim kolegicama u taj jedan kafić, a da tu budu on i njegove kolege. Sve super. Došli mi, nema se gdje sjesti. Ovdje veću ulogu ima moja prijateljica Emina, nego ja. Pošto nemamo gdje sjesti, ja nekim čudom završim za skroz drugim stolom s nekim skroz nepoznatim likovima gledajući utakmicu. Još sam ja poznata po tome da nemam pojma ništa o fudbalu, i da stalno zapitkujem. Pošto ta cura broj 1 nije pristala, pozovem ja curu broj 2. Ona pristane. Naravno, moja kolegica Emina i ja smo tom liku pričali samo o curi broj 1, ovu drugu malo spomenuli. Mi smo rekli kako je ona luda ( u pozitivnom smislu), kako je baš smiješna, i dodali je s njegovog profila na Instagramu. Znate on je htio baciti par folova, onako da ležerno uđe u priču. On je curi broj 2 rekao da smo nas dvije rekle kako je ona smiješna. Ona se iznenadi i upita šta smo mi to rekle. Emina je nešto smuljala, sam Bog zna. Pa doda kako je on nju već dodao na Instagramu, ali ona njega nije prihvatila...Emina ga već poče poprijeko gledati i pokušavati mu reći kako to nije ta curaaa. On je nastavio oko te dvije činjenice se stalno vrtjeti ,a Emina je sjedila kao na iglama, samo da ne provali šta. Na kraju se desi da ta cura završi s njegovim kolegom, a on sa Eminom.
Drugi primjer je još smiješniji, zatooo što tu glavnu ulogu,khm khm, imam JA, moja malenkost, naravno,skromno rečeno.
2.PRIMJER
Jednom mom drugog drugu se svidjela moja prijateljica. Kaže dee Elma sredi to nešto. A ja popustljiva, reko hoću hajde. Razmišljam ja kako da sad tu kafu organizujem.. kako god glupo je da nas dvije sjedimo i on s nama. Šta ja da tu radim? Meni je svakako u tim ljubavnim situacijama veoma neugodno. Skontam ja šta da uradim... pozvat ću jednog lika koji je povezan sa mnom i tim mojim drugom. Reko to je to. Gotovo. Sve isplanirano. Prvo taj lik, njega sam jedva nagovorila, da bi on rekao pristajem ako ću biti samo 10 minuta. Hajde reko bolje išta nego ništa. Sad ta moja kolegica odjednom neće da ide. Pa što, pa štoo...Kakvi ne mogu ja to nagovoriti. Ma meni žao tog mog prijatelja, a opet me strah da ne bude kao u prošlom primjeru da završi sve obratno. Meni klikne jedna super negenijalno genijalna ideja. Kažem ja njoj deee molim te učini mi uslugu. Sad se zakuhava... Kažem ja njoj de molim te hajde na tu kafu, taj jedan lik se meni sviđa. Kontam se već s ovim neće ni pogledati tog drugog lika, a morat će pristati, jer je ja molim za uslugu. Sad stvarni plan je bio da taj moj drug i taj lik dođu u taj kafić i sjedu tu i mi kao naiđemo i ja kažem a možemo vam se pridružiti? Vidite vi koliko sam ja kompleksna osoba? Oni pristanu i mi kao sjedimo na toj kafi, sve je divno, bajno. Taj moj drug i ta kolegica se upoznaju i sve super. To je stvarna priča. Ja sam svakoj od osoba rekla drugačije. S tim likom sam dogovorila 10 minuta i onda može ići (ono najjače zbog njega kao kafa a odlazi prvi), ali ga je moj drug natjerao da ostane do samog kraja. I on je otprilike i znao stvarnu priču. Druga verzija je ispričana toj mojoj kolegici, ja sam zaljubljena u tog lika i ona mora da ide, jer nemam koga povesti (iako imam kijamet prijateljica ali de). I taj drug je znao sve kako treba biti. Prvo što se desi ja moram otići po tu curu na stanicu, dovesti je do stana da se presvuče i onda idemo u taj kafić. Ja, istina, često kasnim, ali moje kašnjenje nije baš pretjerano. Mi smo uspjele zakasniti 1h. Mene sramota, ako se nisu ucrvali dok su nas dočekali. Dok je ta prijateljica ulazila u auto (na semaforu) moglo je drugo auto odvaliti mom vrata. Doživjela sam stres ozbiljan. Dolazimo mi,ja već svakako nasikirana, preživjela 5 srčanih do sad. I vidim sjede oni. Ja ono kao dolazim pozdravljam se... Mene već prpa uhvatila. Najveći problem je pod pritiskom (otkrivam vam svoje slabe tačke) ja mogu zaplakati i sve izdati. Znači ja uznemirena, samo da neko nešto pogrešno ne kaže...Kažem ja : "Aj sve je puno..". Dodaje moj drug: "Evo sjedite kod nas". I još jedna stvar JA SAM NAVIKLA ODBIJATI SVE ŠTO BILO KOJI MUŠKARAC PONUDI (Bože sačuvaj ne mislite na svašta). Kažem ja njemu :"Ma ne kakvi,odosmo mi gore sjesti ( u trenutku se sjetim da ja moram kod njih sjesti), ali gore je sve puno." Kaže on ponovo :"Pa de sjedite ovdje...". Nije njemu jasno šta ja sad izvodim. I ja pristanem. E sad da te čujemo Elma. Treba shvatiti šta ispričati ovdje. Bruka me. Moj najveći uspjeh u kuhinji treba da bude pohvaljen, MOLIM VAS. Svi šute. Tu sam ja da neugodnu tišinu pretvorim u još neugodniji razgovor. Ja sam kao iz topa rekla: "Danas sam pravila maslanicu, mama mi je rekla prije nego se udam moram se naučiti kuhati". Pročitajte 3x tu rečenicu. Ko bi normalan ovo rekao? Ta prijateljica me pogledala i rekla kako mora u toalet. To je iskreno meni bio bingo. Taman reko' da ovoj dvojici objasnim. Ona meni piše iz toaleta : Elma blamiraš se, pusti njega da priča. Ama koga pustiti da priča? U međuvremenu, tu gore s njima dvojicom sam ja. "Šta sam ja vama rekla da morate pričati??? Nikako mi ne pomažete", ja sam jedva izgovorila. Kaže meni taj lik:"Ja sam tebi rekao šta se od mene može očekivati, ja nakon 10 minuta ode". Nastane rat između njega i tog druga kako on mora ostati, i prisiljen je i ostao. Vraća se ta moja prijateljica i meni stalno očima da moram prestati pričati, ali kako da ja prestanem pričati kad niko drugi neće pričati. Na kraju uspije razgovor između te prijateljice i druga, i znate onaj osjećaj kad nešto samo pukne. Sav stres koji sam prošla do tog trena, kašnjenje od 1h, onda semafor i vrata, onda šta pričati s njima. Ja sam samo sjela tu i gledala uprazno, čekala kad će se sve završiti. Na kraju moram ja platiti, a njih troje izlazi. I naravno kad sam platila idem i ja za njima. Kad će ta moja prijateljica kao iz topa:"Elma neee, ti si se sva izgubila, ne možeš tako, moraš pustiti njega da priča". Kontam se na prvu koga bolan? Napominjem ja sam sam bila izmorena sva, ja sam zaboravila i šta sam kome rekla. Kad se ja trgnu, gdje je on (pošla sam opsovati) još treba čuti ovo. Ne sjećam se je li otišao u toalet ili kupiti sebi jesti. A meni će taj moj drug: "Da ,Elma, moraš  biti više samopouzdana". Ja gledam u njega i samo mašem glavom, kontam se kako ću ga ubiti zbog toga.  Uglavnommmm to je ta priča. MENE ZA PREDSJEDNIKA!

Završit ću ovdje, post je baš dug. Večeras su mi rekli da moram ostaviti u dnevnoj mobitel iz razloga šta ti ja znam neko zračenje večeras, nemam pojma. Znate one lančane poruke, ako ovo ne proslijediš umrijet ćeš, e to je taj tip poruke. Samo što je to moj otac ozbiljno shvatio i zaprijetio da moramo ostaviti mobitele u dnevnoj.

Voli vas Elma i čuvajtee se <3 <3 <3 <3

Još uvijek učim...

Heeej, nakon dužeg vremena. Stvarno ne mogu reći da nisam pisala, pisala sam, ali ništa nije objavljeno. Imam toliko arhiviranih postova. Jednostavno nekako kada napišem ne mogu objaviti. Nisam sigurna ni da li ću ovaj objaviti. Ovaj post će malo prikazati jedan dio, koji... možda ste malo i osjetili na Instagramu, ali koji ja zapravo nikome u potpunosti ni nisam ikad ispričala. Jako je loša ideja pisati to na internetu, gdje svako može da čita, a nemaju svi ljudi lijepe želje za druge, ali nevažno. Otkako sam krenula na faks, bilo je različitih perioda. Prva godina nije dobro prošla, ne mogu reći ni da sam ja kriva zbog toga, jer dala sam svoj maksimum. Ljudi su bezrazloga me gledali poprijeko, i nisu me baš nešto previše simpatisali. Naslušala sam se priča o tome kako sam sebična, zla, podla, kako sabotiram druge, kako niko ne želi da se druži sa mnom. Kada želite ispraviti krivu Drinu, jedino što uradite jeste sebe povrijedite. Ja lično baš teško podnosim loše mišljenje o meni. Nije to zbog toga što ja ne znam sebe, nego zato što baš ta neka osoba koja o meni loše misli meni je draga. I onda ja moram sebe prisiljavati da ne trudim se oko te osobe. Prevazišla sam taj period. Došla je druga godina. Biću skromna: Ljudi su oduševljeni sa mnom. 98% ljudi koje me izbjegavalo, sada toliko inzistira da izlazimo, da se družimo, javljaju mi se kada imaju kakav problem ili im treba savjet. Dobila sam toliko komentara kako nikada nisu upoznali osobu kao što sam ja, kako im je žao što su mislili loše stvari o meni i slično. Nikada nisam bila "popularnija" i nikada nisam bila usamljenija. To je onaj dio koji boli. Kroz taj loši period imala sam samo jednu osobu koja je svo vrijeme bila uz mene, i jedan loš dio u vezi mene jeste da se ja vežem za osobe. I sad je nastalo sranje. Sad su došli novi ljudi i novo sve. Ta osoba ima prioritete, a ona je meni prioritet. Čitala sam baš danas kako je najteže skinuti se sa ljudi... i da definitivno,to je istina. Najteže je kada vidite da ne značite osobama koliko i one vama. Ne kao prije. I polako vi to i prihvatate, ali i dalje vas nešto drži da do kraja ne možete da prevaziđete taj odnos. BITNO JE DA JE NEKAD BILO LEPO. Znate ja neću da trčim sada za tom osobom, jer ta osoba mene više ni ne vidi. Želim naučiti da se ne vežem za osobe. Imam par prijatelja koje nikad nisam mogla razumijeti. Oni su ljudi za sebe. I to je wow. Jesu sebični, ali barem ne pate. Ne pate, jer su se previše dali drugima. Prvi put će ovako kratak post biti, jer ja vam više nemam šta reći. Željela bih kada bi mi neko od vas možda udijelio kakav savjet. Pokušavam ne patetisati, pokušavam sve ignorisati, ali jednostavno ne mogu, jer sam ja onaj tip preemotivne osobe.
Voli vas Elma puno <3
Čuvajte se <3

2.dio - osnovna

Znači prošla je ponoć. Jedan ujutro. Ni sama ne znam zašto ja ne mogu zaspati, zaboravit ćemo na činjenicu da sam preko dana odspavala nekih 3h. Imam ozbiljan problem. Mislila sam da ću morati pisati post u Wordu i onda vam ovdje kopirati. Sjećate se onih problema s internetom jedno vrijeme? Opet su počeli! Znači hvatam od komšija internet. Ne mogu ovako živjeti. Da sam Pokemon zvala bih se Plakaću. Zapravo ja sam 95% ozbiljna ovdje. Ammm...još 7 dana do tog legendarnog dana. Iskreno, nemam osjećaj za rođendane, od još...18-tog. Taj sam proslavila u takvom stilu, da sve ostale ni ne moram slaviti. Ali dobro... ja punim.......16 godina? Vrijeme leti! Ovaj post će biti o meni između toga kad sam bila baš mala beba i nekog puberteta. I nisam sigurna koliko ću dobro opisati stvari i događaje, jer je ovo malo škakljiva tema. Kao dijete, moja hiperaktivnost se održala.Ljudi su užasno voljeli moju blizinu. Ovo govorim smireno, nikako bahato. Jednostavno osnovnu školu, svi moji vršnjaci su me voljeli.  Uz to uvijek sam drugima davala svoju zadaću(možda je ipak ovo stvarni razlog hahaha).I ja sam bila neka vrsta revolucionara. Bila sam osuđena za svaki problem koji se desi. Iako me jedna nastavnica baš voljela, ako se šta desi prvo bi upitala da li sam ja podigla tu bunu. NARAVNO DA NISAM! Sjedila sam skoro sve 3 godine (od 6-tog do 9) s jednim Ajdinom. On je bio dobar drug.Nije previše učio, ali imao solidne ocjene. Ja nikada nisam nosila sveske u školu, a on iako je bio malo problem, uvijek je donosio. I onda ja njega uspijem nagovoriti da da meni svoju svesku da u nju pišem. Prvo smo se pošteno svađali, dok on na kraju ne popusti. Iskreno to je bilo lijepo vrijeme.Jednom me zamolio da mu napišem pismenu. Ja sam to trebala obaviti, ali sam zaboravila. Sjetila sam se putem prema školi, te sam hodala i pisala pismenu. Bio je to takav švrakopis, da je rekao sljedeći put napravim li ovakvo šta, da će platiti da me ganjaju autom po cesti. Sjećam se jednom da smo surađivali i u prepisivanju, i tražili smo po knjizi,nešto vezano za Geografiju. Ja sam tvrdila da trebamo jedno, a on drugo. I mi smo imali vremena da dokazujemo jedno drugome da smo u pravu, iako nam gori pod nogama. Imala sam jednog nastavnika fizike, kojiii me tolikoo volio. Iako ja nisam bila najbolji učenik, on je stalno za mene pitao. Jedne prilike bilo mi je slabo, i on je taj dan trebao pitati, i na kraju nije, jer se zabrinuo za mene. I baš neki dan sam ga srela...i prepoznao me, što me baš začudilo. Nisam očekivala takvo nešto. Posebno jer me nije vidio...6 godina, to je baš dug period, a ja sam se pošteno izmjenila. Ja sam tom profesoru obećala napraviti plakat o Isaku Njutnu, što i jesam...ali nisam imala slike Isaka Njutna,pa sam nacrtala sebe i Njutna. Nije mi jasno zašto je on to toliko preuveličao? Mene je vjera uvijek zanimala, i moja nastavnica vjeronauke je uvijek govorila da ima osjećaj da dođem kući i samo istražujem i zapitkujem roditelje o vjeri, što i jeste bila istina. . Još jedan kraći događaj i stajem, idem na ozbiljniji dio posta. Ja sam s vremenom, da se ne lažemo, navikla imati sve petice. I jednom..na dan 04.04. ja kao broj 4 u dnevniku sam dobila 4 četvorke. Ja sam bila pošteno povrijeđena. Nisam mogla vjerovati šta se dogodilo. Poslije toga ja sam iz revolta nekakvog odlučila da moj omiljeni broj bude 4. I od tad užasno volim taj broj. Moj otac prije mog rođenja i nije bio religiozan. Moja mama pomalo, znala je za Boga i išla u džamiju kao dijete. S vremenom su se stvari izmjenile. Mama se odjednom vratila vjeri, a otac je i dalje bio isti. Ima jedan događaj koji mi je sada donekle smiješan. Ja se ne sjećam dobro, ali ispala je teška svađa u kući. Moji su odlučili da se razvedu. Ja sam bila u takvom transu da je to nevjerovatno. Samo me dočekala ta vijest, da kupimo stvari i idemo. Dok...ja sam osoba koja kada joj je stvarno stvarno teško ja ću se budalesati najviše. Otišla sam u sobu i rekla sebi:"Oke,briga me! Ja ću samo svoje mace povesti sa sobom, samo one mi trebaju". Sva sam se pravila kao jaka nešto. Znači meni je ta moja izjava premedena hahahaha.Nije prošlo nekih 1h, moji roditelji su se pomirili. Ispričala bih vam jedan smiješan dio tu, al nmg, neka ostane.Poslije toga, moj otac se takođe' okrenuo ka vjeri. A moja mama se teško razboljela. Jedne noći sam slušala muziku na YT i iskakali su mi nekakvi čudni prijedlozi. Nikako mi nije bilo jasno odkud to tu...ujutro sam ustala i krenula ka kuhinji, da bi me zatekla određena scena. Mama se naglo razboljela. Sad da se mi ne lažemo, ja jesam rekla da meni samo moje mačke trebaju i niko više, ali ja sam užasno osjetljiva što se tiče nekih (većine) stvari. Ja sam ostala zateknuta prizorom. Nikada do tad nisam histerisala, ali tad znam da sam prvi put iz sveg glasa galamila na oca. Nije on bio ništa kriv da se zna, ali nisam se mogla kontrolisati, neko je morao nastradati. Prvih par mjeseci, ja sam upadala u sve veću depresiju. Odjednom sam zašutjela, samo sjedila u nekom ćošku, eventualno slušala muziku.  Bilo mi je stvarno teško. Tad sam pronašla smiraj u vjeri. Rekla sam vam već da sam oduvijek voljela saznavati o njoj, ali nikad je nisam praktikovala. Šta je teorija bez prakse? Prije mog ulaska u vjeru mrzila sam sve oko sebe. Znate koliko je teška riječ mržnja. Ne volim ljude koji olako spominju tu riječ, jer njena je težina ogromna. Jedna stvar je ne moći podnijeti nečije društvo, a skroz druga stvar je mrziti osobu. Mržnja je bolesna osobina, koja vodi u očajanje.Bilo je teško gledati majku kako pati.  Moj cijeli život je dobio potpuno novu dimenziju. Kada sam se okrenula vjeri, uspjela sam 14-godišnjakinju uvjeriti da oprosti svim ljudima oko sebe i da se bori.Taj period depresije je moj najkreativniji period života. Tad sam imala blog iCat, koji je bio slavan. Mogu to reći, jer jeste. Uspjela sam sve blogere ujediniti. Imala sam toliko projekata.Napisala sam nekih 160, ako ne i više pjesama. Smislila sam nekih 10 filmova.Definitivno, u zlu ima nešto i dobro. Moja mama je nakon 3 godine uspjela se izliječiti, iako još uvijek postoje posljedice, ali je sada super. Imala sam priliku da pričam prije par dana s jednim prijateljom, kojem nikako nije bilo jasno kako to da ja sada imam sve u životu, a ništa od toga ne koristim. Nakon svega toga, ja sam shvatila da materijalne stvari me nikako ne dotiču. Mogla bih vam dati svoj posljednji komad kruha, ako ćete me zbog toga voljeti, čak ne morate ništa zauzvrat ni dati, samo eto malo vaše ljubavi. Poenta jeste da je sve na kraju lijepo završilo. Sve se opet vratilo na staro, ali neke stvari se moraju desiti, čisto da progledamo. Nekada mi to i ne razumijemo,ili ne vidimo, ali iskušenja su dobra stvar. Čine da postanemo zahvalni što živimo, što vidimo, što hodamo. Puno je stvari koje olako prihvatamo. Znam kada su počeli moji problemi s prstima, da sam toliko se patila s njima, sada su se poprilično smirili, ali ne u potpunosti. I znate koji je to osjećaj... kada nešto izgubljeno dobijete nazad.
Voli vas Elma puno <3 čuuuvajte mi se i do sljedećeeg puta <3

Elma beba - Part 1

Heej, gdje ste vi? Amm... ja sam prije ovog napisala 3 posta mislim, i nijedan nisam objavila. Uopšta nemam pojma šta se dešava. Ponedjeljak je, 8 ujutro, i nemam pojma odkud mi snaga da vam pišem. Nadajmo se samo da i ovaj post neće završiti arhiviran, jer ispada da ništa ne radim, a ustvari ja jednostavno ne mogu objaviti, jer ne znam ni ja što. Niko od vas ne zna da je moj omiljeni broj 4 (sad znate). Moj rođendan je 20.11.(usput i rođendan bloga), tako sam odlučila da vam napišem 4 dijela (u moje ime i ime broja 4) činjenica o meni. Ta 4 dijela su:
1.dio - Elma beba
2.dio - osnovna
3.dio - srednja
4.dio - fakultet.

Pa ja bih odmah počela, ako mi dozvolite. Kao beba, bila sam veoma medena. Prohodala sam sa 9 mjeseci. I evo vam jedan zanimljiv događaj: Imala sam nekih 7 mjeseci. Moji roditelji su radili, pa me starija sestra čuvala. Živjeli smo na drugom spratu i sad naravno do drugog sprata vas vode stepenice.. Moji su stalno strahovali da ne bih slučajno pala. Još gore od svega toga jeste što moja sestra ništa starija nije bila. Imala je 3 godine, ali iskreno, ona je moj heroj (iako ne želim da ovo zna), ali ona je sve nas čuvala dok smo bili mali, jer su moji baš teško radili. Vi se sad možete upitati šta dijete od 3 godine zna? Ali očito je znalo (ili nije u ovom slučaju). Moja sestra je željela ići vani igrati se, svi njeni vršnjaci su bili tu. Naravno, ja sam bila smetnja (je l' da da vam je žao mene?). Ona je odlučila dati meni čokoladu s rižom i ostaviti me u 'hodaljci', i šmugnuti van. Ali...ona je zaboravila za sobom zatvoriti ulazna vrata, te sam ja kao jedno napredno dijete u hodaljci došla do stepenica i poletjela niz njih. Bog Dragi zna kako sam ja to preživjela. Što je još smiješnije ja sam ležala na podu i dalje čokoladu. Meliha se vratila i kada je vidjela taj prizor istog trena briznula u plač. Otišla do mojih i ispričala šta se desilo. Moja mati je isto premrla, ali kada su me vidjeli nisu mogli da se ne nasmiju. Ako se pitate odkud mi ovolika maštovitos, pri udaru o tlo, gravitacija me vukla, eto vam razlog. Ne znam da li je zbog toga, ali ja užasno volim čokoladu s rižom i dan danas...Znači neka mi neko kupi čokoladu s rižom.

Tako sam ja odrastala... i bila sam problematična. Ja sam bila toliko hiperaktivna da moji nisu znali šta da rade sa mnom, da li da me upišu u prvi razred ili da godinu još sačekaju ne bili se primirila. I sačekali su (iskreno sad mi nije žao, prije jeste). Bila sam mirna, samo da kažem. Ne razumijem čega su se plašili?! Kada sam otišla na upis, učiteljica me pitala zašto ja želim da idem u školu (to pitanje i ja sebi danas postavljam za fakultet). Odgovorila sam da želim da naučim pjesmicu jednu. Zanimalo ju je koja je to pjesmica, te sam ja nju izrecitirala. (Jedan, dva, tri ,od koga si ti? Ja sam ruža od božura, božurova kći). Učiteljici je moja ozbiljnost da naučim već naučenu pjesmicu bila presmiješna. Ne znam što se onoliko smijala? Ja sam bila 100% ozbiljna da ŽELIM DA NAUČIM TU PJESMICU. Jednom prilikom, morali smo napraviti tečni sapun od plastelina (možda smo bili prvi ili drugi razred), ja ne mogu reći, a moram ja imam tu neku sposobnost da pravim te gluposti. Moj tečni sapun je bio najbolji, skromno rečeno. I ja sam taj dan sva sretna otišla kući. Sutradan smo trebali izlagati svoje sapune učiteljici. Krenula sam da uzmem svoj sapun (nisam glupa toliko) i jedna curica je rekla da je to njen sapun, i onda je druga rekla ne to je njen sapun. Ja nisam vjerovala čime se ta djeca uče u malim godinama (oke nisam tako razmišljala). Bila sam veoma tužna, jer nisam mogla dokazati da sam ja taj umjetnik, pa sam uzela onaj koji je ostao da 'nije ničiji'. Kao dijete znala sam čeesto postavljati pitanja koja su skroz mimosvita. Posebno sam učiteljicu dovodila u kriznu situaciju. Ja bih se samo vratila da vam ispričam jedan događaj za koji sam uvjerena da je onaj drugi događaj u hodaljci kriv. Mi smo imali vani jednog psa, kojeeeg  sam ja toliko toliko voljela. Njegovo ime je bilo Rex. Bio je ist isti kao onaj detektivski pas Rex iz one serije. Vučijak. Bio je tako miran i med mali (veliki). Napominjem imala sam nekih 4-5 godina, šta sam ja tad znala? Moja strina je iznijela pizzu da da Rexu, pošto su oni to večer prije jeli. Ja sam to iz daljine posmatrala. Ta pizza je bila toliko izgledom meni primamljiva, da sam ja krenula za svojom strinom. Sakrila sam se i pričekala da strina ode, te sam se pridružila Rexu. Znam fuj, ali de štaš sad? Ja sam sjela kod njega i ja i on smo to prepolovili. Ja sam bila baš nestašno dijete, dobila sam batina i batina. Ali ipak, nekako ja iako sam bila toliko hiperaktivna, ja sam i dalje imala odlične ocjene. Pošto su moji radili, ja sam morala čekati u školi da neko dođe kasnije po mene. To su bila duga čekanja, ali jedna čistačica (koja je preminula veoma mlada) mi je stalno donosila lektire i ja sam to čitala (bila sam 2 ili 3 razred). Najdraža knjiga mi je i dan danas Pustolovine mačka Buce, a najdraže mi je kada dođe u Sanski Most he he. Mislim možemo mi pričati i o ruskom realizmu, ali neki drugi put.
Zaboravila sam najbitniji dio! Znate prije tih nekih 15 godina (Bože...koliko sam stara) bilo je popularno taj DVD plejer kako se to već zove (studiram elektrotehniku, odmaknite se) i ja sam stalno dobijala CDove od svoje rodice. Jedne prilike ja sam dobila crtani 'Bambi'. Ja sam se zaljubila. To je neraskidiva veza, ozbiljna sam. Ove današnje veze sve je to vela havle, ali ova traje već 15 godina. Ja tačno znam sve ijednu scenu, sve ijedan govor, mali milion puta sam odgledala to. Takođe i plakala mali milion puta. Mislim da je to bitno da znate, jer ako pregledate moj IG vidjet ćete sliku s jednim Bambijem, i to je bilo to. A isto tako ja sam imala jedno plišano lane (igračka), njemu je otpalo jedno oko, koliko sam ja njega nosala. Ja jedem, on jede, ja spavam, on spava, mene slikaju, on se slika. Znači dok me mati jednom nije baš baš prisilila da ga bacim jer nije ničemu bio. My heart is broken, but nobody cares. Pošto su moji stalno dok smo manji bili tjerali nas da idemo u džamiju (mekteb), ja sam uvijek uzimala i crtala oblake i sunce i kao u oblacima su oči i to je Bog. Dobro da moji to nisu vidjeli. Sva djeca su tog hodžu zvali efendija, samo sam ja govorila refendija. I njemu je to bilo simpatično, samoo da kažem. Nemojte reći da sam davala neprimjerene nadimke. Napravit ćemo anketu efendija ili refendija?

I još jedan događaj da zakucam. Moja sestra je bila možda 2 razred, i učila je brojeve policije, vatrogasaca, i ambulante (ja se nikako nmg sjetiti kako se to tačno zove). I ja sam uz nju naučila broj policije. Tako jednu noć moji su opet radili. Bila je moja sestra, stričevka i ja. Njih dvije pošto su istih godina, one su se sprdale sa mnom. Mene je to ljutilo. Prestanite!? Ja sam fino rekla: Ne prestanete li, zvat ću policiju. Ozbiljna sam! One to nisu shvatale ozbiljno. Ja sam okrenula broj policije i rekla kako njih dvije mene zezaju. Prvo su mislile da se ja zezam, ali su brzo shvatile da ne. Moja sestra je istog trena pronašla mamu, i policija je ponovo pozvala nakon nekog vremena i rekla kako trebaju da paze da djeca ne zovu, da se oni ne bave ovakvim neozbiljnostima. Kako je ovo bilo neozbiljno? Moji osjećaji su bili povrijeđeni.
To je to, ja se nadam da vam se post svidio. Meni jeste. I objavim ga sad. Znači ne smijem ga opet čitati, neće mi se svidjeti. Čuvajte se i očekujte uskoro drugiiii dioo. I da ukoliko ovaj post bude čitala Tea, pročitala sam tvoj komentar i nisam ga zaboravila. Jako sam ti zahvalna za onakvo mišljenje, uskoro ću to prokomentarisati.
Voli vas Elma <3