Confused

 Haiii...nisam odavno ovdje pisala... Pretpostavljam da moja potreba da ispoljim nekako emocije me dovela ovdje. Nisam čak vjerovala da ću se sjetiti kako ući u svoj blog, ali uspjela sam. Ljudi koji su pratili moj blog, znaju da duže vrijeme ili skoro većinu svog života sam patila od depresije. Sve se to pojavljivalo, pa nestajalo, i sve se nekako i prolazilo. Ali ovih dana imam osjećaj da gubim osjećaj bilo kakav. Ne osjećam se ni sretno, ni tužno, ni razočarano, osjećam se nekako blokirano. Ovih dana se opet svašta izdešavalo. Uspjela sam preći u 4tu. Riješila sam 10 predmeta u septembru i dobila uslov. Bila sam uništena. Pa barem sam mislila..Ovih dana sam došla u stanje da sam shvatila da jedna osoba do koje mi je bilo stvarno stalo jedan veliki manipulator. Činjenica da osobi nije stalo do mene me nije povrijedila, koliko činjenica da je sve fejkala. Tad je sve krenulo nekim čudnim tokom. Rekla bih da sam postala depresivna i da plačem i da ne ustajem iz kreveta, ali ja to ne radim. Rekla bih da se želim osvetiti i učiniti da i ona isto kao ja pati, ali ni to ne osjećam da je potrebno. Moje mentalno stanje je takvo da kao da se nalazim unutar četiri zida gdje me ljudi dovoljno vide da mogu doći sa mnom u kontakt. Naravno svi očekuju da ja imam nešto za ispričati, jer u suštini ja uvijek i imam neke gluposti pričati. I ja vidim da ljudi žele i trude se da pričaju sa mnom...ali te stvari ne funkcionišu. Ja više nemam sposobnost govora, i ovo me podsjeća na onu vrstu traume iz srednje kada sam odjednom zašutjela jer su me ljudi vrijeđali i gađali papirićima jer previše pričam. Osjećam se skoro pa isto... I u srednjoj sam pokušavala pronaći priču, pokušavala progovoriti, reći šta sam danas radila, ali ja se ničega ne sjećam. I tako hodam s ljudima ili sjedim na kafi i gledam u prazno...pokušavajući pronaći bilo šta što bih mogla ispričati. Čak nisam sposobna ni prokomentarisati tuđe priče i problem je što ja sebe ne razumijem više, a drugi svakako nikad ni nisu. Postaje mi mučna svaka interakcija s ljudima, i čudna stvar jeste što samo bih željela sama sjediti na nekoj livadi. Uskoro će mi rođendan i da budemo iskreni ne raduje mi se zbog toga. Prošli je bio smrt, to je period kada je moja reputacija bila zaista na lošem glasu. I vidim ljude uokolo koji se brinu zbog mog stanja, ali ja više nisam sigurna da li ja brinem i zbog njih. Ja sam oduvijek više brinula za druge nego sebe...Znam, loša osobina, ali je bar postojala. Sada nekako nmg doživjeti njihove priče. Svaka 2 minuta sam odsutna i pokušavam se osposobiti  da komuniciram. Kažem vam, nisam toliko tužna ili razočarana. Na skali od 0 do 10, to bi bilo 2. I zbunjena sam samom sobom. Ljudi mi kažu možda treba da radim ono što volim, pomoći će. Ali ni to što volim više me ne čini ispunjenom. Iskreno se nadam da će sve ovo što trenutno moj organizam prolazi proći, jer ne želim biti u ovome stanju...ali znam da je istina da samo ja mogu sebi pomoći a nisam sigurna koliko trenutno imam snage za to.