By the grace of God

 Haai, odlučila sam nakon dužeg vremena opet vas obradovati jednim postom. Iskreno se nadam da ste dobro i da ste odlučili biti najbolja verzija sebe koja možete biti u ovom trenutku. Prijelomni trenutak za pisanje ovog posta jeste bila pjesma od Katy Perry - By the grace of God, u kojoj ona pjeva kako se željela ubiti i kako se izvukla iz toga. Naravno kada slušate pjesmu, uvijek prelistate malo i pokoji komentar, barem ja i vidjela sam jedan gdje piše neka osoba kako nije vjerovala da i KP je željela sebi nauditi, jer ukoliko ste upućeni u KP i njenu ličnost, ona stvarno izgleda kao confident i osoba koja zna šta želi i koliko vrijedi. Nakon što ju je ,prije samog nastupa, tadašnji muž ostavio preko poruke, tj. tražio razvod, ona je upala u tešku depresiju i predstavila sebe kao glavnog krivca za razvod. Eh sad, upravo želim da pričam zašto je ovo okidač pisanja ovog posta. Malo mi je teško pisati ovo jer znam uvijek da ima neko ko potajno se raduje činjenici da neko nije oke ili da neko ima neku dramu u životu, tipa ja znam za 2-3 osobe koje to rade meni. Trudim se pričati sa što manje iznošenja bilo kakvog materijala za osudu ili pričanje uokolo mene ili bilo koje osobe koja je umiješana u neku priču koju pričam. Ljudi koji imaju bolji uvid u mene i moju ličnost dobro znaju koliko sam ja samokritična i teška osoba prema sebi. I uvijek sam posmatrala u nekom odnosu kolika je tačno moja krivica i kako mogu da smanjim sav incident, i uvijek pazim kako se prema drugim ophodim i na koji način trebam zapravo s njima pričati. Najveća greška jeste očekivati od ljudi isti unos i istu energiju kao što vi dajete, jednostavno nemojte očekivati, a u suštini nemojte se ni davati maksimalno. Moja historija drama sa prijateljima, i sa momcima je onako podugačka. Ponekad pomislim jesam ja onako ekstreman magnet za dramu? Hvala Bogu pa imam par prijatelja koji su onako realni i brutalno iskreni, pa ja njima prenesem sve kako iz moje perspektive izgleda i onda oni daju presudu da li sam ja kriva i da li sam mogla drugačije postupiti. I vjerujte ne štede me hahah, nekada je teško.

Uglavnom pričam ja tako sa tom jednom svojom prijateljicom i ono ja sam iskomentarisala sve što se do sada dešavalo sa mnom i mojim životom i ljudima u njemu. I ja pitam nje da li sam ja jedina osoba kojoj se ovo dešava, da baš ovoliko drama ima? I zašto ja uvijek budem ta kap što prelije čašu i napravi scenu? Ima jedna pjesma od Taylor Swift Afterglow, koja upravo o ovakvom nečemu priča, poslušajte ukoliko imate vremena. Ja uvijek završim s ljudima, to je općepoznato. Ja onako saspem sve što mi ne odgovara u facu i odem. U suštini ja se uvijek prva i pomirim, ali ne zbog toga što sam ja pogriješila, nego što spustim osobe na nižu razinu. Napravim jednu ogromnu distancu i ogradu da bih ja naučila živjeti  s tim da osoba nije onakva kakvom se meni čini i da se ne dajem u taj odnos više kao prije. Duže vrijeme indirektno pokazujem ljudima da neki postupci čine da se ja osjećam povrijeđeno ali u jednom trenutku to više ne mogu trpiti i to je to pukne sve. I ljudi su u fazonu : "OMG ŠTA TI JE ?!?!?!?! PA NIŠTA NE RADIM." Radiš, i konstantno ti to govorim. I onda se ta sva scena i drama kosi sa onim što ja želim biti, a ja želim biti dobra osoba, biti na usluzi svima ukoliko mogu, i biti pravi prijatelj na kojeg se možeš u bilo kojem trenutku osloniti. I baš u razgovoru s tom prijateljicom sam rekla : "Znaš u takvim situacijama mogu nastaviti biti budala i opraštati ljudila ili napraviti gard i biti glavna drama queen". Prije sam šutala jer sam željela da opstane odnos, ali posljednje dvije godine nakon što sam shvatila da bukvalno dozvoljavam ljudima da me gaze kako god požele, podigla sam zid. Ali sada samo vidim da sve više tipa ljudi gubim, i ne nije mi žao. Previše dugo sam sama bila da bih marila za to da li ću imati nekog, previše dugo  sam patila za ljudima da bih sada imala neograničenu toleranciju. Cijela poenta ovog posta jeste upravo pitanje "budala ili drama queen" ? Možda je moj najveći problem što ja dozvoljavam svim ljudima da mi prilaze bilo kako i što ih prihvatam olako. I onda se konstantno bore moja dva stava: Jedan "budi dobra osoba svima daj priliku,budi dobar prijatelj i toleriši" i drugi "ne dozvoli da te drugi gaze", i onda se ja pitam šta je ispravno, šta je pametno? Je li problem u meni? Ali pored toga što sam samokritična osoba, ja sam i realna. X puta sam direktno rekla kada je bila moja pogreška ili se izvinula ukoliko sam shvatila da drugi ljudi imaju razlog da budu povrijeđeni s moje strane. Uglavnom jedva čekam jednog dana da prestane ova moja potreba da svima dajem svoj maksimum, jer nekad dobijem fizički potrebu da povraćam kada vidim kako se ljudi prema tome ophode i koliko me s podsmijehom gledaju. Milion puta sam se našla u prilici da su ljudi ismijali činjenicu da želim nekome pomoći, ili nešto za nekoga uraditi, jer kakve koristi ja imam od te osobe? Ovo pitanje čak je i smiješno, zato što ja i da mogu imati korist od nekog i da mi može to uraditi nešto, ja bih i dalje to sama radila, jer se osjećam loše kada tražim pomoć, ali je drugima mogu pružiti. Onda se konstantno postavlja pitanje u mojoj glavi : "Šta je problem sa mnom, a šta je problem ostatka svijeta?"
Ovdje ću završiti, imala sam potrebu da ovo s vama podijelim... jer ovih dana sam opet u istoj dilemi šta je izvor cijelog ovog problema i kako na ispravan način da se promijenim.
Voli vas Elma <3 i čuvajte seee.