Živimo li za trenutke?

Haai..it's me Mario.Pišem vam nakon duže stanke. Bila sam napisala post  'Mračne strane' , gdje sam planirala otkriti šta ja to ne volim u vezi sebe i koje su moje loše osobine, ali u zadnji trenutak sam odustala. Post je čak napisan, ali za sada neće biti objavljen. Pomislit ćete da nisam sva svoja baš, a ja skroz okej cura.Zaaato danas pišemo jedan nostalgičan post. Znate, ja sam udaljena od svog grada nekih 1.5 do 2h...i to vam je relativno ništa u odnosu na to koliko drugi putuju kući. Svega toga sam ja svjesna, ali evo ispričat ću vam. Prošli semestar mjesec dana ja sam ostala ovdje zbog faksa. To je bio onaj period s ispitima. Niti sam se čula sa svojima, niti ih viđala. Konstantno sam dobijala poruke tipa:"Elma, jesi ti okej?, Šta radiš to sebi? Dođi kući. Ne moraš toliko učiti." Mene je to još gore gušilo..Stalno sam bila pod pritiskom. Po cijeli dan bih računala. Ja stvarno, ali ovo ozbiljno govorim bila sam na korak da dobijem slom živaca. Mene nije ni moja prijateljica koja je u istom problemu kao ja mogla prepoznati.

Bila sam udaljena od svoje kuće, svoje nisam viđala, a od jutra do mraka ja sam se pripremala za te ispite. Što je još gore onda vas neko od tih istih zakine, pa vi izgubite volju. Ne znate u čemu je problem: Jeste vi glupi toliko ili su oni neodgovorni toliko? Onda moji vide da ne mogu ovako, pa pokušavaju pričom : "Zar nećeš da nas vidiš? Zar ti kuća ne nedostaje?...." Na mene to još više utječe pa se još više rastužujem. Ja znam da mene moja mama želi vidjeti, jer moja mama je sama i ona se samo boji da ne viđa još svoju djecu kako treba. Najgore od svega što sam ja htjela doći sa dobrim rezultatima, ali ja svojima ništa nisam mogla ponuditi. Kada sam se vratila kući nakon tih mjesec dana...nešto se u ovo periodu u meni promijenilo, ja nisam mogla doći sebi nikako, a posebno sad se očituje.Sada idem svaki vikend kući, ali konstantno me nešto guši. Svaki put kad trebam otići od kuće kao da je zadnji put, kao da nisam uspjela sve uraditi što sam trebala. Svaki Božiji put ja se rasplačem kao da ne idem na 5 dana, ali ne mogu ništa uraditi. Bukvalno, imam traume od tih mjesec dana. Teško se naviknem na nove ljude, općenito promjene. Moram biti iskrena, ali ovdje je sve hladnije. Primjetila sam po svojim novim prijateljima da oni nisu navikli na pristup ljudima kakav ja imam. Oni su uvijek u smislu 'jesi ti sigurna da si ti s ove planete?'. Još trpim nekakve gluposti da mi ljudi konstanto nešto rade iza leđa, što me baš nervira, jer vidim sve što se dešava. Neg, da se ja vratim na temu... I znate, svaki put kada se vratim kući, osjećam se kao da ne pripadam tu više, ne pripadam ni ovom gradu u kojem studiram, ali ni svojoj rođenoj kući. Ti ljudi tu, jesu moji, volim ih najviše, ali ja više ne sjećam se svog grada kakav je bio, više nije takav. A prošlo je možda pola godine kako ne živim više konstanto tamo.

Šta se desilo? I još nešto...kada dođem kući, kao što sam rekla uvijek imam trip da se neću više vratiti kući, da će se vratiti onih tmurnih i depresivnih mjesec dana... Moram reći da sad više cijenim svoju porodicu. Ja sam ih i prije najviše voljela, ali tek sada nakon svega, ja se ne mogu rastati nikako od svoje majke ili od mog brata kojem sam svako jutro pripremala doručak prije. Prije dvije sedmice sam ostala i ponedjeljak u svome gradu, pa sam svome mlađem bratu, koji ima 10 godina napravila tost. Kada sam došla na faks dočekala me poruka moje majke gdje kaže : "On kaže da najviše voli kada ti dođeš ,jer njegova sestra Elma jedina pazi da on doručkuje prije škole". Mene je to ugušilo. Sljedeću nedjelju ja se spremam da krenem, i on zna da ne ostajem i ponedjeljak i da mu neću praviti jesti... On je cijeli dan odbijao da jede i kada sam trebala krenuti samo je išao za mnom i tražio da me grli. I sada svaki put kada dođem kući... Ja ne mogu uzeti knjigu. Džaba. Ja imam grižnju savjesti što ne sjedim s njima.Prije sam ja bila vuk samotnjak haha, mene su moji molili da izađem iz sobe. Ja bih ili nešt smišljala ili slušala muziku.Sada se to promijenilo. Pokušavam svaki trenutak provesti s nekim od njih, jer su mi postali toliko skupi ti trenuci. Nikada nisam mogla razumjeti kada mi kažu : "Najbitnije je da ti je porodica na okupu, kada se to promijeni, teško da će išta više biti isto". Ja ne želim da sjedam nikome na muku, ukoliko je izgubio nekog člana porodice, ja se nadam da će vas Bog na kraju spojiti. Ja sam već sad svjesna da su ovo zadnje godine gdje smo mi svi zajedno. Nakon toga ćemo se viđati možda 2 sedmice u godini. Uvijek će neko biti u obavezama, pa neće moći doći na neko porodično okupljanje. Ja nikada nisam o ovome razmišljala, i tek sad to polagano uviđam. Moja sestra se planira udati za dvije godine, ja ću ako Bog da i dalje studirati (Elma,brate,gdje momak?). Jedan brat mi se planira osamostaliti...i tako šta na kraju ostane. Znam da to ne znači da su te osobe nestale zauvijek, ali govorim kao osoba koja nije navikla da se porodica razdvaja. Ja se stvarno nadam da vi razumijete o čemu ja ovdje napisah cijeli post.. s ovim ću završiti ovu temu, i samo jedno reći: Čuvajte porodicu dok ste zajedno, to ne može niko zamijeniti. Ako imate nekakvih problema i mislite da vas porodica ne voli, to vam je najveća greška.

Sad ću s vama još samo malo podijeliti svoju jednu idejuuuu. Planiram uskoro na Instagramu napraviti jedan baš post koji se nadaammm da će uspjeti. Sinoć sam pokušavala tu svoju zamisao i išla je hvala Bogu dobro. Morate me pratiti na Instagramu, da biste znali o čemu je riječ (potražite me pod : @prvadamarusije). Ne znam samo zašto ja svoj sav džeparac trošim na gluposti. Je li i i vi tako, ili sam samo ja? Ja zbog tog posta ću se pošteno naplaćati, ali džaba ja tu ideju moram dovesti u stvarnost. Odoh se sada spremiti za faks, a vama želim lijep dan. Uskoro ćemo se čuti ponovno, a kažem vam pratite me na IG da bi vidjeli o čemu je riječ, iaaako ću ja to na kraju finalizirati i ovdje ćete moći pronaći.